x_Cryogenic-dimension

petak, 24.04.2009.

Where are we now...?

Nekako sam znala da nećeš moći ostati.
(bila sam sigurna)
Srce ti je otišlo drugdje.
(odlutalo kao tvoje misli)
Ne sustižeš svoje dijelove. Ne trudiš se dovoljno. Protegni ruke. Uhvati se za sebe.
(dodirni svoju sjenu)

Gledam u sat. Kazaljka prelazi dvanaesticu po stoti put.
Tik, tak (čuješ li?)
Željela bih pretvoriti taj tren u vječnost.
Ah... (to čarobno vrijeme)
Dovelo mi te, isto tako oduzelo (prokleto bilo)
Želiš li se vratiti na staro? Biti ona malena koju sam tada toliko obožavala? (hoćeš li probati?)
Znaš kako to jako želim. Želim ti opet biti najdraža. Želim biti ona dosadna djevojčica koja je stalno trčala za tobom.
(jesi li to ikada primjetila?)
Da. Bila si mi uzor na neki način. Bila si jaka tada. Nisi im dala da te smotaju. Iako si pred njim onda popustila. Ali sam tamo bila i dala ti svoju snagu. Opet sam te gledala kako se boriš sa mislima (pobjeđivala si, uglavnom)
Željela bih ti opet dosađivati. Dolaziti ti u sobu usred noći kada si... kada su tekle one suze.
(kada sam čula one nečujne jecaje upomoć)
Sjećaš se kako bi se iznenadila kada bi me ugledala? Tim divnim očima. Sa ta dva lijepa bisera. Da, da. Vidim taj ciničan osmijeh.
(vidim i te suze u krajičku oka)

Fališ mi znaš. Često se pogledam u ogledalo i vidim tvoj odraz pored svog. Kada smo se šminkale i sređivale, popravljala jedna drugoj pogreške, nadomještale nedostatke. Sjećam se onih mutavih pogleda ujutro sa istom, sada već razmazanom šminkom, kada bi se probudile. Teturale bismo do kupaone da bi utažile žeđ i ubile onu suhoću usni zbog sinoćnjeg pijanstva.

Jutarnja kava, cigareta i žmirkanje očiju zbog naleta dima, trježnjenje.
Sjećam se namrgođenih izraza lica za doručkom, kada ne bismo mogle ništa staviti u usta jer nam se dizao želudac na samu pomisao na hranu.
(smješna sjećanja, znam)
Ali me sve to prati. Tu je. Ništa nije zaboravljeno. Pratit će me dok sam živa jer... ti si dio mene. Onaj dobar, neiskvaren.
Sjećanja... Otkad te nema, stalno ih spominjem, znače mi previše.
Rastužim se na samu spomen tvog imena, no smiješak mi padne na lice kada vidim tvoj lik, bio on zamišljen ili stvaran.
Volim te...
Nismo zaboravljene <3

- 20:28 - Komentari (4) - Isprintaj - #

nedjelja, 08.02.2009.

A moment for the poet's play...

...until there's nothing left to say...

A imam ti toliko toga za reći, iako možda ostanem bez riječi. Jer toliko toga je u glavi, no ne može se složiti u rečenice. Puno puta sam ti to rekla. Možda stihovi pomognu.

...Two souls with everything yet to be said...

Ne znam kako početi, ne znam što ti uopće napisati. Toliko toga... A nigdje ničega.
Sjetim te se svakoga dana, a nikada ti to ne kažem. Ne. Sjetim se nas. Što smo nekada bile. Sada smo razdvojene. Ne možeš reći da smo još uvijek jedno. Znaš i sama da nismo. No nešto tebe je u meni.
(neki zanemarivi ostaci)
Ali puno znače. Srce ih ne može zanemariti.
Mrzim te ponekad. Žalim te ponekad.
Odrasla si. (otišla si)

Što ti je važno u životu?
(zapitaš li se ikada?)
Frendovi, škola, ljubav?
Definiraj mi jedno od toga. Reci mi. (onako iskreno)
Je li ti stalo do života? Želiš li uspjeti?
(ili ćeš se i dalje sažaljevati?)
Ne, ovo nisu riječi mržnje, ovo je razum.
(srce je sada postrani)
Misliš da je nekome stalo do tebe malena? Hej, odrasla si, ne možeš se više oslanjati na druge (znam što misliš sada)

Ne znam... nekako... zbunjena sam.
Ti me zvunjuješ.
Ta konfuzija u tebi. (osjetiš ju?)

Da li ti je on najvažniji?
Ili je netko drugi? (ne misli na mene)
Želim te samo spasiti od ponovnog pada. (sama se guraš u provaliju)

...even in your pride I never blamed you...

Ne želiš opet biti povrijeđena, no to se događa.
Ljudi su oko tebe, navikni se.
Da,da. Oni te najbolje razumiju, ali tko te i najbolje povrijedi? Oni naravno.
(razmisli...)
Znaš da te najviše bole grube riječi od drage ti osobe, ona koja ti puno znači.
Nemoj se previše vezati za druge.
Jer... (pročitaj prvu rečenicu ovog ulomka)

Why am I loved only when I'm gone?

Jednom ćeš se i to zapitati.

Shvatit ćeš tek kada budeš povrijeđena. Ne, nećeš biti sama. Ali osjećat ćeš se tako. Shvati. Želim te maknuti od tih sr*nja.
Ali ne mogu. (sada kao da ti ništa ne značim)

Dobro su mi rekli. Frendovi odu kako i dođu. To nisu frednovi. To su samo ljudi. Sa svojim manama zbog kojih nisu važne vrline. Prestani živjeti u mašti. Ne možeš biti ona djevojčica iz bajke koju si toliko voljela.

...no healing hand for your disease...

- 19:55 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 11.01.2009.

This one is... For us...

Nadam se da neće sve biti zauvijek izgubljeno...
Nadam se da neću izgubiti tebe, jer sam bez tebe ništa, bez tebe nemam kuda otići, bez tebe mi ništa ne znači novo osvanulo jutro.
Nadam se da neće nestati još jedna osoba koju volim. Potražit ću te, tražiti dok te ne nađem. Ne bih samo onako odmahnula rukom i čekala da mi se sama vratiš. Jer znam da nećeš.
Borit ću se do zadnjeg trena da ostaneš tu.
(znaš ti dobro gdje)
Tu si...
(čuješ li moje misli?)

Istina. Ovo... je neopisivo... Nitko nikada neće moći ni zamisliti ovo što nas dvije posjedujemo.
Ta povezanost... ta sjećanja...
(ona bol...)
Znaš... još uvijek me možeš nazvati i pričati mi svoje doživljaje od proteklog dana. Znaš i sama da ćemo se opet onako glupavo smijati.
(barem koliko možemo)
I znaš... znaš da i meni nedostaje tvoj osmijeh. I tvoj pogled ubit ću te jer sam nekome rekla nešto što nisam trebala. Znaš i sama da nije bilo namjerno. Znaš da i taj pogled obožavam. I da obožavam kada se ljutiš i kada me mrziš najviše na svijetu i kada bi me najrađe udarila, a onda se nakon vikanja baciš meni u zagrljaj, a ja nakon par sekundi osjetim mokru mrlju na ramenu.
Volim sve što smo ikada proživjele.

Toliko toga znam da znaš... znam da i čuješ... a opet. Nikako da mi odgovoriš.
Poznajem te. To si stara ti. Onakva kakvu sam upoznala i kakvu sam te zavoljela. To nitko i ništa ne može promijeniti.
(ili si to samo ti u mome sjećanju?)
Svejedno.
Bitno da si tu.
(jesi, zar ne?)

Obje se opet vraćamo istome. Svake večeri, kada legnemo u krevete, daleko jedna od druge... mislimo o istome, jelda?

Evo je... suza...
(opet je tu...)

I'm just human like you said...

Znam da mi sada zamišljaš lice, i kako ta suza teče i kako ju stiže druga i onda stotine novih. Sjećaš li mi se lica uopće? Ništa se nije promijenilo. I dalje one zelene oči čekaju da ugledaju tvoj lik, da se sretnu pogledom sa tvojim očima. Da dođe onaj sjaj u njih. Znaš i sama da sam najsretnija kada te ugledam.

In my dreams I can see you
I can tell you how I feel
In my dreams I can hold you
And it feels so real...

Nekako sam znala da ćeš otići. Znala sam da ćeš me ostaviti. Ne, ne nabacujem ti nikakvu krivnju. Samo... tako se osjećam. Ostavljenom. Ali nisi kriva. Nemoj to misliti. Znam i sama da bi došla ponovo k meni da možeš.
Eh...
E i da...
Bila sam u onom prokletom wc-u. Uređen je znaš. Sada se više one smrdljive pločice ne raspadaju. E al daska od školjke je sjebana. Zamislila sam te kak padaš s toga.
(sada zamisli onaj blesavi smješak)
Zapalila sam kao u stara vremena. Vratila sam se u ono vrijeme.
(suza...)
U tih 10 minuta mi je toliko toga prošlo glavom. Sjetila sam se kako smo ušutkavale jedna drugu da nas ne skuže da smo tamo. I kako smo nosile dezić sa sobom da se ne osjeti dim. Dobro, to sam uglavnom ja radila, znaš kak ja paničarim, a ti si flegma. Heh.
...
(evo još jedne...)
Sjećam se kako bi odahnule kada bi skužile da nas nitko nije skužio. I onda bi se pukle smijat jer smo prije par sekundi obje mogle naje***
Lijepo je to bilo vrijeme, slažeš se?
Meni možda čak i najljepše što mi se u ovo malo mog života dogodilo. Da upoznam jednu malu vragolanku koja me isprva onako podcjenjivala, a onda smo si postale kao sestre. Sjećam se kako sam već nakon par dana visila u tvojoj sobi i kak smo pričale o mjuzi. Sjećam se kak sam te uvela u novu vrstu glazbe i novi stil koji isprva baš i nisi voljela. I sjećam se kak si ti meni pokazala da se može zajebavati na glazbu koju ja nisam nimalo voljela.

You said this three words: never forget you
But when i opened my eyes you were gone far away

Sjećam se kako smo jedna drugu izvlačile iz sra***
Uvijek bi stale jedna za drugu, iako smo znale koje su nam posljedice, ali nije nam bilo važno jer smo znale da bi ona druga to isto napravila. Sjećaš se kada smo se vratile u 7 ujutro? I kako smo čekale u pol 6 ujutro na kolodvoru da naiđe netko s pljugom? I kak su nas kokoši budile dok smo praktički spavale, a nama se od tog zvuka dizala kosa na glavi?
...
(stiže treća...)
I kako smo bježale od kuharice u busu? Sjećaš se svega znam...
Najbolje vrijeme ikada. U tih par mjeseci sam se zabavljala kao nikada. Vjerujem da i ti.
Jao sjećaš se kada bi pijane dolazile gore i kako bi pridržavale jedna drugu da ne padnemo dok smo se ispričavale što kasnimo? Haha. To je bilo zakon.

Ima još toliko toga... mogla bih po cijele dane pisati o tome što mi je u glavi. U biti samo sam željela to sve izbaciti iz sebe, jer ti ne mogu to sve reći preko poruka. A i baš se ne čujemo često. Nadam se da će se i to promijeniti.

For every time you think you're lost
For every raindrop that will hurt
Fly high
Fly my butterfly

Ovo je zapravo bio samo odgovor na ono što si ti napisala meni.
I nemoj plakati.
(osjetim taj suzni pogled)
Radije se nasmiješi pa ću i ja biti sretnija.
Jer znam da će ovo zauvijek u nama živjeti i nikada sve proživljeno nećemo zaboraviti.
I znaj da nas nitko i ništa ne može rastaviti.

Ti... ja...
Jedna duša u dva tijela...
Sjećaš se?
Ja se sjećam. Mogu se sjećati za obje.

- 13:28 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 09.06.2008.

How many times have I done this to myself, how long will it take before I see, when will this hole in my heart be mended, who now is left alone but me?

Čak i onda kada si htio napustiti ovaj svijet nisam ti to dopuštala, nisam htjela da napustiš mene jer ja nemam smisla bez tebe, moje življenje je bezvrijedno ako ti ne postojiš, moje srce ne želi kucati ako osjeti da tvoje više ne živi. Želiš da te samo tako pustim? E pa neću, tebi u inat, pokazat ću ti da to mogu, dokazat ću ti da mogu napraviti ono što sam naumila, držati te na tankom koncu života koji nikada neće puknuti. Duša mi je postala ovisna o tebi, um mi se previše prilagodio na teve živoga koji dišeš i u tome ne uživaš, ali pokazat ću ti drugačiji način tog neugodnog osjećaja.

Morat ćeš se naviknuti na moju tvrdoglavost jer neću dopustiti da hodaš po liniji između života i smrti i da cijelo vrijeme gledaš na stranu potonuća. Slučajno ćeš se okliznuti na stranu svjetlosti, a ja ću biti ta koja će te gurnuti. Neću se olako predati, za svoje življenje mene ćeš kriviti, a ja ću se napokon iskreno smiješti. Mrzi me zbog toga, mrzi ljubav koju osjećam prema tebi, ali sjeti se ti si polovično kriv za to najdraži, zbog tebe će mi život suditi. I nemoj misliti da to radim kako bih ti napakostila, ti si htio moju sreću koju ću ja uskoro predati tebi, a sretna sam dok osjetim pomicanje tvojih prsa svake sekunde koja odaju da si tu zbog mene.

Završiti ću ono što sam započela, nećeš mi moći stati na put i prkositi jer maknut ću te s njega i ono meni najvažnije nastaviti. Gradi zidove između života i sebe, sjećaš se, lakše je srušiti nego sagraditi, a ti ćeš biti taj koji će prvu ciglu maknuti jer na to ću te natjerati. Život češ napokon u naručje primiti i nikada ga ne ispustiti. Čak i kada će ti postati pretežak za nositi sjeti se da sam tu s razlogom i sve će postati bolje, jer dvoje lakše nose križ. Težu stranu ću na sebe prenijeti i neću se olako predati kako si ti mislio, morat ćeš me trpiti jer tako si davno odabrao. Neću ti dopustiti da izgubiš ovaj rat zbog nekoliko poraza. Oni su te samo ojačali i shvatit ćeš da se zbog toga treba nastaviti boriti, dalje hodati i ne posustajati, samo zbog tvoje sreće nikada neću ustrajati. I tako će biti.

I sada kada razmišljam o tebi što radiš i kako se osjećaš gledam oko sebe izgubljeno, možda negdje uspijem ugledati tvoj lik. No za sada sobu ispunjuje tiha glazba, note se lijepe po zidovima u kojima sam zatočena i koji me guše. Smiješak mi se još uvijek uspio zadržati na licu jer ću barem uz glazbu umrijeti umjesto privremenih lažnih jecaja i suza jer vas napuštam. Sada će vam život biti lakši bez mene, nećete morati osjetiti težinu zidova koji su me okruživali, udisat ćete život punim plućima.
A ti moj voljeni zapamti moje prošaptane riječi koje sam ti nježno govorila jer nisam htjela da me svi čuju, te riječi sam samo tebi htjela uputiti, na srce ti ih zapisati.
Možda ćete me se jednog dana sjetiti dok će vjetar tanke latice kroz livadu nositi i prvi će vam jaglaci u srcu cvasti, dok sve stare rane topli će vam pljusak izlječiti. Čuti ćete zvukove koji će vam kucati na uho i boje će se napokon probuditi. A vreteno će se ponovo vrtiti od mojih riječi i svaki puta kada ćete se na njega ubosti moga lika ćete se sjetiti...

- 14:08 - Komentari (36) - Isprintaj - #

srijeda, 14.05.2008.

Something takes a part of me, something lost and never seen. Everytime I start to believe, something's raped and taken from me.

Ne znam.
Nešto se događa sa mnom.
Što?
Tko je kriv?
Ne znam.

Htjela bih tebe okriviti.
Kako bih htjela.
Uprijeti prstom u tebe. Da te svi gledaju onim ružnim pogledom.
Da znaju da sam zbog tebe uništena.
Ali ne. Neću tebe okriviti.
Neka te i dalje lijepo gledaju.

Umorna sam.
Ti si me umorio. Suze koje su padale po licu poput rijeke po strmoj litici. Zbog tebe.
Opet se sve vrti oko tebe.
Opet si u centru pažnje.
Kujo.

Nije ti zapravo stalo do mene, u pravu sam, jelda?
Voliš me iz navike. Iz sažaljenja.
Ona je bolja od mene. Još te nije rasplakala.
Kopija. Bez osjećaja.
Nisam vrijedna tvoje prisutnosti.

Neću čuti tvoje disanje, zar ne?
Neću vidjeti tvoj smiješak.
Neću te ni dodirnuti.

Možda mi se zapravo gadiš.
Možda nisi vrijedan toga.
Možda ja tebe sažaljevam.

- 20:20 - Komentari (23) - Isprintaj - #

nedjelja, 11.05.2008.

Kupit će ti tata koturajke

Imam jednu fotografiju u svom albumu. Ja u bijeloj haljinici s bijelim vjenčićem u kosi. Slika se doima nezemaljski. Čini se kao da nisam ljudsko biće nego nebeska maglica, nevini ljetni oblačak.
Fotografirao me tata.
Moj veliki tata. Obožavala sam ga kao dijete.
Jedini kome sam se beskrajno divila.

On je pokopan danas, a ja mnogo, mnogo prije.
Mrtva djevojka. To se izvana ne vidi. Vidi se iznutra. Jedan ožiljak, duboko usječen koji se proteže od jedne do druge strane vrata.
Smrt, rana, ožiljak.
Patnja.
Moj tata.
Plačem.
Svira tužna glazba. Pogrebna koračnica. Čuje se glasan udarac činela, zvuk trombona... Preplavljuje me nemoć i užas. Čini mi se da ću pasti kad sljedeći put udare činele.
Pasti u otvoren grob.

Predstava je gotova. Ljudi mi prilaze i izražavaju sućut. Zahvaljujem se što suosjećaju sa mnom.
Ali... oni ne znaju.
Znamo samo ja i moja sestra. I nažalost, mama.
Mi znamo. Ali šutimo.
Bila sam nijema.
Možda sam čak htjela sve reći, sve ispričati, olakšati srce, ali... onda je došao on.
Moj tata.
Strogo me pogledao i ja sam progutala sve riječi. Zaboravila ih. Ubila u sebi.
-Imaš tako dobrog tatu.-
Dobar tata.
Dobar tata.
Plačem.
Dobar tata nas je zavio u crno, a ja s gađenjem gledam svoju desnu ruku.
Rukujem se s ljudima.
I plačem.

Moja je majka bila vrlo mlada kad se udala.
Djevojčica.
Tako je rekao moj tata kad ju je upoznao.
Oči zelene kao livada.
Slijepe.
Obnevidjele.
Imala je rumene obraze i rumene usnice. Baš kao svaka djevojčica sa sela.
Rumene usnice.
Zašivene.
Šutljive.
Strašne oči i usnice kad bolje razmislim. Puno je vidjela i puno znala, a ništa nije napravila.

Moj je tata volio djecu. Malene, bezazlene djevojčice.
Volio je mamu, volio je mene. Moju sestru.
Strašno. Dođe mi da povraćam.
Puno je putovao, moj tata.
S jednog je putovanja donio ogromnog medvjeda. Bilo me strah te životinje. Bio je plišani, umiljat, meke plave dlake, kao moj tata.
On nije ništa govorio.
Samo je znatiželjno gledao.
Svojim plavim očima.
Kao moj tata.

U desetoj mi je odjednom postalo jasno. Sve.
Zašto lutka ne izgovara tata, zašto su te odvratne maske posvuda po stanu, zašto debele zmije jedu malu djecu...
Maske su stvarno svuda po kući.
Ništa nije kako se čini, ništa nije pravo.
Nešto nije u redu. S ljubavlju. I s mojim tatom.
Moj tata je bolestan. Teško bolestan.
Nisam znala tada kako se to zove. Sada znam.
Pedofil.

Imala sam samo tri godine. Sjećam se kao danas, došao je pripit kući pa legao u krevet gdje smo spavale majka i ja. Prvo je grlio majku, a kad je ona zaspala okrenuo se prema meni. Osjetila sam njegove ruke na sebi. Kako me dodiruju i pretražuju.
Mislila sam da je to normalno.
Mislila sam da me tata voli.

Kad mi se strah počeo penjati do grla, kad više nije bilo mjesta gdje bi se mogle zavući i nestati, odlučila sam sve reći mami.
Svojoj dragoj mami. Mami.
Potužila sam joj se i, neću nikad zaboraviti, ona je zanijekala.
Neću nikada zaboraviti, mama je doslovce stavila ruke na uši.
Nije htjela čuti.
Nije htjela znati.
Nije me htjela zaštititi.
A vjerovala je u Boga.
Strašno je reći, ali i moj otac se predstavljao kao vjernik.
Za sebe je govorio da je vjernik, imao je Bibliju uvezanu u kožu i seksualno je zlostavljao moju sestru i mene.

Često su me tukli. I ona i on.
Pljuskao me, natjeravao škarama po kući, jednom i gazio po meni.
Htio je zgaziti dokaz.
Da je životinja.
Vidim lijes. U njemu je nešto. Nešto što nije bilo čovjek.
Ipak nije.
Uspješno je skrivao sve od prijatelja i kolega.
Njih je mogao zavarati.
Nešto je u lijesu.
Tko? Što?
Moj tata.
Seksualni napasnik.

Majka me tjerala da nosim suknje, iako sam ja biše voljela hlače. I on je želio da nosim suknje.
-Moja draga djevojčica.-govorio je.
Oblačila sam hlače. Htjela sam biti nešto drugo. Nestati, pretopiti se, promijeniti se.
Tata mi je bacio hlače u smeće i ispljuskao me.
-Ti nisi muško!-govorio je.
Da bar jesam.
Bože, da bar jesam.
Voljela sam nositi hlače. U hlačama nisam imala spol. Bila sam nešto bespolno, neutralno, bez prošlosti i povijesti.
Bez sjećanja.
Kao neko novo, izmišljeno biće. Teško je to objasniti.
U hlačama sam bila jača. Neozlijeđena.
Netko drugi.
Netko sasvim drugi.

Susjed je zvao policiju. Iz našeg stana se čula dernjava. Tukao me remenom, a moja sestra Irena je vikala.
Kad su policajci pozvonili, sve je utihnulo.
Njegovo se lice pretvorilo u lice ljigavog, ljubaznog udvorice.
Pozvao ih je na kavu i kolače.
-Svađa u obitelji.-čula sam kako su rekli iza vrata.
Irena je plakala.
Ja sam tupo gledala ispred sebe. Masnice će se pojaviti za nekoliko minuta. Već sam znala. Prvo će biti plave, onda ljubičaste, pa žute.
Markirat ću tjelesni, da nitko ne vidi. Otisak zla.
Plakala sam.
Suze.
Suze.
Plačem.
Suze grizu moje lice i već je sasvim crveno, kao da me je ispljuskao posljednji put.

-Kupit će ti tata koturaljke.-rekao je.
Jednio ja u zgradi nisam imala koturaljke. Iako nismo bili siromašni.
Nemam prijateljice. Prijateljica je ona kojoj sve govoriš. A ja ne govorim. Ja šutim.
-Kupit će ti tata koturaljke.-rekao je i skinuo hlače.
Plačem.
Imam deset godina i plačem. Već znam što se događa. Već znam da je gad. Znam da će me udariti ako ne napravim što želi.
Plačem. Radim što hoće i plačem.
Mrzim ga.
Mislim na koturaljke.
Irena je u školi.
Mame nema.
Valjda na tržnici odabire cvijeće koje će staviti u lijepu, plavu vazu. Ili negdje na ulici, u tišini svojih misli, moli Boga da joj stavi vatu u uši i povez preko očiju.
Plačem.
Davim se u suzama. U boli. Sramoti. Užasu.
On se smiješka.
Zadovoljan je.
Dobit ću koturaljke.

Razrednica me ne voli. Imam jedinica i mršavih dvojki, pušim, ponekad izostajem iz škole. Odem u park, sjedim, gledam u prazno. Kao u razredu.
Jednom prilikom me razrednica pred svima u razredu izgrdila što sam našminkana i što imam frizuru.
-Kao stramala. Kao drolja.-rekla je. U razredu su se smijuljili. I najlošiji učenik me ošamario pogledom. Pogodilo me. Ubod u srce, kao strelicom za pikado.
Pa ja to i jesam, htjela sam joj reći.
Drolja. Mala tatina drolja. Poznajete mog tatu? Onog simpatičnog čovjeka koji vam je dolazio na razgovor? Poznajete ga? Ne. Nemate pojma.
Svi me doživljavaju kao stariju. Dečki mi već naveliko prilaze.
Lijepa sam.
A možda i znaju. Ili ja to uobražavam?
Možda ožiljci na ruci govore?

Mama je tužna. Tužna izgubljena djevojčica.
Tata je preko noći postao starac. Kost i koža.
Sada znamo.
Mama nas je pozvala na stranu i rekla:
-Tata je jako bolestan. Morate biti dobre. Boluje...-briznula je u plač. –Boluje od raka.-
Mama mu donosi lijekove, ja kuham jednostavnu hranu koju može pojesti.
Ponekad još uhvatim njegov pogled na sebi.
Njegov užasni, pohotni pogled.
Stvarno je bolestan.
I nema mu lijeka.

Tata umire.
Žao mi je što umire tata.
Kovitlac čudnih osjećaja miješa se u meni dok ga gledam kako nepomičan leži na postelji.
Prilazim postelji. Naginjem se prema njemu i pitam ga:
-Tata je li ti žao?-
Gleda me svojim čudnim očima i govori:
-Moja draga. Moja draga djevojčica.-

Mama mi je stisla ruku i nešto šapće. Jedva ju čujem, a onda razabirem:
-Oprosti mi.-
Rečenica mi se polako probija kroz bujicu drugih misli i osjećaja. Stoji tako, u glavi, okamenjena, iznenađena...
Oprosti mi. Kako to misli? O čemu govori?
Oprosti mi što ti nisam dobro opeglala košulju za pogreb, ili oprosti mi što sam se udala za tvog oca, ili možda... oprosti mi jer sam sve dobro znala, ali nisam ništa učinila da te zaštitim?
Gledam ju zgrožena. Razgoračenih očiju. Kao da je vidim prvi put.
Mogu je razumijeti, ali ne i oprostiti.
Bacam grumen crne zemlje.
Još ne mogu shvatiti da je mrtav.
Jer... još je sve tako živo. Svaka moja stanica pamti. Još je tako živ.
Bacam drugi grumen.
I treći.
I četvrti.
I peti.
Lakše mi je.
Uzimam sestru za ruku i odlazim.

Draško je rekao da joj ne može oprostiti. Pokazivao je na moje ruke i govorio da zna kakva sam bila kad me prvi put sreo.
-Tako lijepa i tako nesretna. Očajna. Očiju prepunih neisplakanih suza.-
Kako da oprostim svojoj mami?
Možda ću jednoga dana s njom razgovarati i sve joj reći.
Možda jednoga dana.
Moja je priča istinita. Irenina isto.
Ali teško je povjerovati, zar ne? Teško je znati da sve to postoji. Teško je razgovarati o toj temi.
Tako je mučno, mama. I nevjerovatno, zar ne?
Možda si me zato tukla? Da ne govorim besmislice?

Polaganim, opreznim koracima prilazimo mami.
Gleda nas sa strahom, boji se. Boji se da ćemo joj reći nešto ružno, odbiti ju.
-Zdravo.-kaže i smiješi se.
-Mama.-kažem i plačem.
Zagrlim ju.
Grli ju i Irena.
Miluje nam kosu, kao nekad prije spavanja, dok smo bile malena djeca.
Gledam u pod i sve je bijelo.
Gledam u nebo i sve je bijelo.
Gledam u grane drveća i sve je bijelo.
Vidim zvijezdu kako pada i pomislim:
Da je bar uvijek i stalno sve bijelo.

Jedne večeri sam sjela za Draškov pisaći stol, uzela komad papira i napisala naslov.
I onda je krenulo.
Malo po malo, kao rijeka.
Teška rijeka koja krivuda različitim predjelima, ponire pa se diže, ali se probija i kroz travu, i kroz stijene, i kroz šikare.
Rijeka mog života.

Melita Rundek
Kupit će ti tata koturaljke (mišljeno šapatom)

- 12:28 - Komentari (27) - Isprintaj - #

subota, 10.05.2008.

There's nothing I wouldn't do, to have just one more chance, to look into your eyes and see you looking back…

Uzmi moje slomljeno srce neka upotpuni tvoju prazninu, neka nastavi krvariti kako je I kod mene, davalo mi je život već ionako mrtvome tijelu kojem je slalo krv živoće kroz popucale žile koje su bile izrezbarene poput kipa željeći postići što ljepši oblik. Sobom je mirisala erotika, tobom je odisala smrtna presuda koju ti je davno započeti život odredio. Znaš da nema smisla i ne želiš dovršiti započetu igru, samo će te tjerati na daljnje patnje. Dovrši ju stoga na dobro poznat način, isiši to malo duše iz sebe što ti je ostalo, neka druga duša nastavi tvoju tugu i suzne dane…
Još jednom pogledaj…

Oko ti se užarilo kao od patnje iznad ranog groba. Zanijemio si naglo, soba ti je postala grobnica knjiga , uspomena, običnih stvari. Zavjese počinju treptati. Više nisi onaj stari samotni čovjek što u gluho doba noći sanja o zvijezdama. Pitaš se gdje je nestala moja slika i u žurbi se domogneš ključa od ormara što leži na podu, želiš moju uspomenu potražiti. Uzmi što želiš i trebaš, nemoj me ništa pitati, ostavi samo otvoren prozor da izdiđe onaj osjećaj ljubavi koja nije puno vrijedila. Bila sam tvoja robinja, zidovi koje sada gledaš bili su mi ćelija, ta mi je ljubav bila samo teška presuda. Modrice su na duši ostale, stigla sam do središta boli. Priznajem, umirem od te pale ljubavi,sada započinjem novi život. Divno je gledati kako sada odlaziš.

Kriva sam što sam te voljela, iako nisam bila ni svetica ni kurva. Nema pomoći ni izlaza od sjećanja, nedam ti više da ljubav gaziš, ne želim da više prilaziš mome srcu, nedam ni tren više da me povrijediš. Tvoji poljupci više ne nedostaju, ne volim te jednako kao prije, sa moje točke gledišta si se promijenio.
I sada hodnikom još te progoni jeka zalupljenih vrata kroz koja sam izašla s osmijehom.
Sluša li itko bol nijemu koju trpi tvoja duša? Dani te gaze, noći te tište, a ona i dalje šuti.
Oh, gledaj. Netko pada posred zrelog trnja. A zemlja se osula mrljama krvi. Jesi li to ti?

Ima li nade za nas dvoje, hoćemo li ikada ostvariti one divne snove u kojima zajedno provodimo dane?
Zapitaj prah, on će ti otkriti sve moje tajne i snove u kojima želim samo tvoju blizinu i osmijehe, one prave, koji dolaze iz srca. I ja se upravo tako sada smijem, kažu mi da se do sada nisam ljepše smijala, a smijem se jer shvaćam da te volim najviše na svijetu, to sam prekasno spoznala...
Smijem se i prosipam taj smijeh po putovima kuda sam prošla, samo da se ne vide suze koje teku jer te više nemam, više nisi samo moj, a sa time nestaje i ona tvoja ljubav prema meni. Sada sam ostala sama, ti si se prepustio i odustao od borbe, ostavio me iza sa suzama i boli, no sve ti je oprošteno, jer unutra znam da češ uvijek biti samo moj, moja jedina ljubav, barem u tom obliku, makar ti ne osjećao isto.

Gledam oblake kako prolaze i ne osjećam toplinu sunca na licu, nestala je otkako ga ti više ne dodiruješ i ne predaješ mu toplinu srca, ljubavi. Duša mi više nije siva, dušo pogledaj, sada je okupana bojama, otkada si se pojavio na mojim vratima i ušao u moj život. Sve se sada okrenulo na krivu stranu, zašto si me ostavio u šutnji?
Možda sam ipak stvorena da patim i praštam drugima u njihovim greškama, da me zamrze kako su me prije voljeli, cijelim bićem. Tražiti ću sreću sa smiješkom i dalje, jer nikada uspijeti neću.
Toliko dugo sam gledala u zrcalo i pitala se na kojoj sam strani, koji je moj pravi lik. Razbila sam ga da se ne moram mučiti i ti komadići su tako mali i zanemarivi, a mogu me slomiti u isto toliko puno komadića, koje nitko neće pokupiti i sastaviti, jer svi su me ostavili, ti si me ostavio.

Nikada me nisi htio povrijediti, nikada me nisi htio rasplakati, nisam mogla shvatiti bol koja je dolazila iznutra, a krvarila sam i disala. Disala i prestala. Ali nikada mi nisi dopustio da se predam smrti, nikada mi nisi dao da umrem. Željela bih vidjeti tvoje lice po zadnji put, željela bih vidjeti tvoj predivan osmijeh, no nisam mogla odagnati tvoju bol i zato plaćam veliku cijenu.
Noć je došla i ništa nije ostalo za dalje, ništa se nije promijenilo, sve je nestalo, nema više vječnosti, nema više nade za nas dvoje, sada zato zatvaram oči i nestajem...
Hoćeš li mi sada dopustiti da umrem?

- 19:46 - Komentari (26) - Isprintaj - #

petak, 09.05.2008.

New start

Rekla sam na starom blogu da sam se vratila...
Da, jesam, ali ne mogu pisati na starom blogu, jednostavno zbog previse uspomena.
Promijenila sam se dosta od kada sam napisala zadnji post... Iako sam ja ista stara Hoti, samo sa nekim dodacima.
Puno toga mi se promijenilo u životu. O tome ne želim za sada govoriti...

Eto, to je to za sada, nadam se da će vam biti drago kada ovo budete čitali (:
Uskoro će i post, pišem isto kao i prije hehe, napisala sam puno toga, samo to sve tu moram staviti, a to će doći s vremenom...

Lav ya all x)